Nogometna kolumna - Dupli pas

• 1.2.2008 / Dupli pas

  „Autogol“

  Da su izbori  najboljih gradskih, županijskih, nacionalnih sportaša dvojbene prosudbe glasačke populacije na razini pučkih veselica nije nikakva novost. Postali su tradicija s kojom se uokviruje i spomenarski arhivira prošlodišnja  sportska domašajnost. Koprivnica  u tom  stampedu atraktivnosti nije izuzetak pa se uredno u veljači  provode neuredni festivali proglašenja najboljih sportaša u minulom ljetu. Neuredni zbog toga što su svakogodišnje opterećeni slutnjama u objektivnost, navijačke strasti, namještaljke. Kada su s godinama ti izbori dobivali sve suvisliju formu i sadržajnost i bilo sve više „normalnijeg“ biranja sve je to na ovogodišnjem  proglašenju ( četvrtak 31.siječnja u hotelu Podravina)) „minirao“ nitko drugi nego u izboru najbolji koprivnički sportaš za 2007. godinu nogometaš Slaven Belupa Bojan Vručina. Čovjek kojem je to najmanje bilo potrebno. On je mirne duše iz Njemačke, gdje je otišao igrati za bajne novce, na daljinsko vođenje izjavio kako bi bio i prije izabran , ali da je bio- ribič. Nogometaš koji je  laureat postao najviše zahvaljujući dobrom smještajnu lopte u suparničku mrežu ovaj puta postigao je autogol o kojem će se još dugo zboriti. Možda će zasjeniti sve njegove pogotke i asistencije i jedanaesterce koji su nad njim urađeni,a sve je to bilo smješteno u izborni okvir kao „certifikat“ za Vručininu darovitost , uspješnost i umijeće. U stilu njegovog imena mogao bi to biti vrući samopogodak. Zlobniji posegnut će tom prigodom i u  analizu njegove samodopadnosti spominjući i djelitelje pravde koji nisu znali razdijeliti njegovu „glumačku“ ekvilibristiku u vratarskom prostoru koja je često završavala na bijeloj točki,a što mu je donijelo i dobru preporuku za izbor. Ako je pak i to dio „igara bez granica“ljudska komponenta uvrede svih onih koji nisu nogometaši ili njemu „podobnih“ dobiva znakovitiju dimenziju.  Uvredljivo, najbolji koprivnički sportaš,a on bi baš trebao pokazati  široku sportsku kulturu, spomenuo je  ribiče zaboravljajući da je možda u sportu i najteže odrediti granice kvalitete, popularnosti, ukupne mjerljivosti. Ako su nogometaši među najplaćenijima i to bi im trebala biti mjerljivost uspješnosti jednako tako su baš ti ribiči u susjednim zemljama sada Njemačkoj gastarbajterskoj Vručininoj marketinški izdašno praćeni. U Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu, Švicarskoj, pa Italiji za ribolovni sport izdvaja se  koliko mogu neki hrvatski sportovi samo sanjati. Osim što je Vručina ponizio i već tako ponižene sportaše u malim sportovima ( jer  uz  ribiče mogao je navesti i strijelce, karatiste, hrvače,ronitelje...)on nije uzvisio ni  „instituciju“ najboljeg sportaša pa bi se prošlogodišnji pobjednik Sitarić i svi oni prije njega mogli  smatrati nezaslužnima i  prekoredni nogometašu Slavena. Ništa dobro nije rekao Bojan ni o svim glasačima koji su sudjelovali u odabiru. Nije ih nazvao „stokom sitnog zuba“  ali poruka da dosadašnji glasači nisu imali veze o sportu je nedvojbena. Tako nisu zborili dosadašnji pobjednici. Na ovaj način omalovaženi su  i uspjesi svih onih koji su proglašeni najboljima   Baš pobjednik snizio je „rejting“ odabira koji je morao biti mala sportska svečanost. Istina je da i dalje ima u izbornoj proceduri manjkavosti koje će teško  kroz noć mijenjati. Sva ke godine je sve bolje, na kraju je objektivnost primjetna,a i sportaši su svojim rezultatima „prisilili“ glasače da  biraju bez navijačkih i ostalih  pobuda.  Izbor koprivničkih sportaša  organizira gradska sportska udruga,a iste brige brinu i ostali koji to provode.  Do sada ,a o ukusima ne treba kod izbora  raspravljati, nitko nije ponudio pravi mjerač vrijednosti. Međutim, kada bi i on postojao možda zbog te uniformirnosti ne bi bilo ni izbornih draži, ni žući ni komentara do idućeg izbora.